Koliko su alpake inteligentne? Što pokazuju istraživanja kognicije i trening

Najvažnije studije na prvi pogled

Tko se žuri, ovdje će naći ključne nalaze. Nakon toga detaljno se bavim treningom, rukovanjem i pitanjem terapije.

Koliko su alpake inteligentne? Test zaobilaženja daje odgovor

A-not-B test klasik je istraživanja kognicije. Životinja najprije nauči doći do cilja određenim zaobilaznim putem. Kad se cilj zatim vidljivo premjesti na novo mjesto, mnoge se životinje vrate starim obrascima i najprije nastave uvježbanim putem. To se zove perseveracijska pogreška, držanje uobičajenog iako trenutačna informacija govori protiv toga.

U testu s 51 alpakom upravo se to nije dogodilo. Nijedna životinja nije napravila perseveracijsku pogrešku, dok psi, konji, magarci i mazge u istom postavu testa znatno češće ostaju zaglavljeni na starom putu. Za pitanje koliko su alpake doista inteligentne to je snažan signal: životinje brzo prilagođavaju ponašanje novoj informaciji, umjesto da se tvrdoglavo drže uobičajenog. Upravo se to u istraživanju ponašanja opisuje kao dobra kontrola impulsa.

Lame uče od drugih: promatranjem

Uče li životinje od drugih tako da ih jednostavno gledaju, jedno je od najzanimljivijih pitanja istraživanja ponašanja. Kod lama je upravo to testirano: 30 životinja dobilo je zadatak zaobilaženja, podijeljeno u tri skupine. Jedne su prije toga gledale čovjeka kako rješava zadatak, druge drugu lamu, a treće nisu imale nikakvu demonstraciju.

Rezultat je bio jasan. Nakon ljudske demonstracije zadatak je riješilo 7 od 10 lama, nakon demonstracije druge lame 6 od 10. Bez ikakve demonstracije uspjelo je samo 2 od 10. Učenje promatranjem kod lama dakle funkcionira na oba kanala, od čovjeka jednako kao i od pripadnika vlastite vrste. Za inteligenciju lama to je jedan od najjasnijih dosad istraženih dokaza.

Po čemu se alpake međusobno prepoznaju: glas

Alpake mnogo komuniciraju tihim pjevušenjem, takozvanim humom. Bioakustičke analize pokazuju da to pjevušenje nosi individualne potpise; svaka životinja izvježbanim ušima, a i algoritmima, zvuči malo drukčije. Klasifikator koji je analizirao isključivo audiozapise pripisao je zvukove ispravnoj životinji u 71 posto slučajeva.

Alpake se time vjerojatno mogu međusobno prepoznati po glasu, i bez vizualnog kontakta. Za stado to nije sporedna stvar, nego znak znatno bogatijeg društvenog sustava nego što mirno držanje životinja isprva daje naslutiti.

Svaka životinja ima svoj karakter

Tko drži više alpaka, brzo primijeti: postoje znatiželjne i suzdržane, opuštene i plašljive. To nije umišljanje. U testu s 44 alpake pokazale su se stabilne, individualne razlike u ponašanju. Ženke su u prosjeku reagirale reaktivnije od mužjaka, a 67 posto životinja pokazalo je pri kratkom odvajanju od stada samo malo uzbuđenja.

Za praksu to znači: pristup treningu koji kod jedne životinje odmah funkcionira, kod druge može trajati mnogo dulje, neovisno o dobi ili iskustvu. Ponašanje alpaka ne može se mjeriti istim aršinom.

Trening alpaka: nježno umjesto silom

Alpake i lame životinje su koje bježe i drže distancu, a ne rođene maze. Već mali, neuobičajeni pokreti ili zvukovi tjeraju ih da se udalje, a metodama razvijenima za psa ili konja uče samo sporo i nevoljko. Posebno ne vole da ih se dira po glavi, nosnicama, očima i ušima te po nogama, jer upravo ti dijelovi tijela osiguravaju mogućnost bijega.

Dobar trening prije oponaša komunikaciju u stadu, gdje se pitanja hijerarhije rješavaju borbom vratovima ili pljuvanjem, a ne grubom silom. Pet osnovnih elemenata pritom se smatra nosivima:

• pažnja
• povjerenje
• poštovanje
• jasnoća
• dosljednost

Na poslastice se pritom svjesno ne oslanja. Hranjenje iz ruke remeti hijerarhiju i može čak pojačati pljuvanje. Postoji i povoljan vremenski prozor: u posljednjoj trećini prve godine života, kad se mladunci odvajaju od majke, uče osobito lako, a to je zgodno i uobičajena dob za prodaju. Tko iskoristi taj prozor, često do cilja dolazi uz umjeren trud: osnovna obuka izvediva je u otprilike tri sata, raspoređena na nekoliko dana. Lame se pritom općenito smatraju nešto lakšima za trening od alpaka, jer su tisućljećima selekcionirane na mirniju narav. Ako alpake odrastaju u društvu lama, osjetno brže nauče što se od njih očekuje.

Svaki trening treba završiti pozitivno. Ako vježba ne uspije, bolje je vratiti se korak unatrag i završiti nečim što životinja već sigurno zna, a pustiti je tek kad je vidljivo opuštena. Držanjem tijela pritom se može mnogo usmjeravati: ako stojiš u visini ramena lijevo od životinje, lagani okret ulijevo potiče kretanje naprijed, a okret udesno uzmicanje. Pogrešno stavljanje ulara, primjerice hvatanje za uho ili nasilno fiksiranje od strane više osoba, može, naprotiv, ostaviti trajne posljedice s kojima se muče i kasniji vlasnici.

Trening s klikerom i catch pen

Da nježan trening doista nešto donosi, pokazuje studija koja je metode s malo pritiska izravno usporedila sa svakodnevnim rukovanjem. Životinje trenirane neaverzivnim metodama iz sustava TTeam/Camelidynamics poslije su se značajno lakše vodile. Obrnuto, negativan stav držatelja, dakle nestrpljivost ili frustracija u ophođenju, bio je povezan s više pljuvanja, udaranja nogama i grizenja.

Sustav Camelidynamics, koji je razvila Marty McGee Bennett, svjesno se oslanja na suradnju umjesto na držanje: ravnoteža, poluga i mogućnost izbora zamjenjuju grubu silu. Mali, pregledan prostor za hvatanje, takozvani catch pen, dodatno smanjuje stres. Trening alpaka s klikerom ide još korak dalje: životinje uče dobrovoljno ući u taj prostor jer ga povezuju s nečim pozitivnim, umjesto da ih se u njega utjeruje.

Rukovanje koje mjerljivo štedi stres

Neke se rutine ne mogu izbjeći, ali se mogu različito oblikovati. Godišnje šišanje, primjerice, dokazano izaziva stres, mjerljiv porastom hormona stresa kortizola u slini i izmetu. Način fiksiranja pritom čini razliku: fiksirati životinju stojeći manje je stresno nego je polegnuti ili staviti na preklopni stol.

Za svakodnevicu to znači: metoda je važna gotovo jednako kao i učestalost. Tko pri rukovanju računa na mir, mogućnost izbora i malo prisile, smanjuje akutni stres i čini životinju sljedeći put suradljivijom.

Alpake kao terapijske životinje: što studije doista pokazuju

Malo se koja tema toliko često povezuje s alpakama kao terapija uz pomoć životinja, pa slike posjeta alpaka domovima za starije ili školama kruže često. Znanstvena osnova za to je, međutim, tanka. U biti postoji uglavnom jedna jedina starija, recenzirana studija, koja je kod djece s autizmom zabilježila više korištenja govora i više socijalne interakcije tijekom kontakta s alpakama. Pouzdani podaci o kortizolu ili dugoročni podaci koji bi potkrijepili stvaran terapijski učinak kod kamelida zasad uglavnom nedostaju.

Tome se pridružuje: nije svaka životinja prikladna za taj posao. Podaci iz prakse, koje treba smatrati anegdotskima, govore o tek otprilike jednoj od 15 lama i jednoj od 75 alpaka s potrebnim samopouzdanjem i smirenošću za kontakt s nepoznatim ljudima u neuobičajenim situacijama. Tko alpake želi koristiti u terapijske ili pedagoške svrhe, trebao bi to činiti s realnim očekivanjima i sa sviješću da je istraživanje ovdje tek na početku.